Koraci kroz život
Na svijet je došla...ma zapravo to nije bitno.Dovoljno je da znate da je 97 generacija.
Hladne sante leda što su bivale u dušama nekih osoba otopile su tople zrake sunca,dok su se neke zrake sunca pretvorile u sante leda i ništa više nije pomoglo da se otope,a neki su jedostavno ostali na istome polju,ne počiniviš niti jedan korak.Pogledala sam u djevoljčicu.Ljuljala se na ljuljačci u dvorištu svoje kuće,vjetar joj je raznosio njezinu smeđu kosu.Sišla je s ljuljačke,uzela je kamen i bacila ga u prozor.Njezina majka došla je do nje i povukla ju je za kosu ,a na licu njezine majke gorio je plamen vatre,koju niti jedan vatrogasac nije mogao ugasiti.
Pogledala sam ponovo,malo bolje.Stajala sam pred ogledalom i gledala u svoju prošlost,u onu malu razigranu djevoljčicu,a sada sam se u potpunosti promjenila,ali na bolje.Nema više onog kamena koji bi uništavao prozore tuđih kuća,a nema ni tolike tišine makar još uvijek volim biti u nekim trenucima sama,a više i nisam tako mala.Sve se promjenilo,no opet koliko got ja bila drugačija nego prije nekoliko godina još uvijek u sebi krijem ono malo razigrano dijete.Jer mi smo ljudi,mjenjamo se.No koliko got se tu novih koraka u životu desilo ono malo djiete još nije umrlo.Ono živi tu s nama,prati nas u svakome koraku,a nekada jedostavno iskoči iz nas i pokaže ono što smo nekad bili i što smo još uvijek na neki način ostali.
Ovim postom željela sam izreči:
1. Uvijek će postojati netko tko će biti uz nas,tko će nas čuvati makar ga mi nemožemo vidjeti,kao što sam ja uzela za primjer anđela.
2. Uvijek će postojati želje,snovi.Njih čemo moči ostvariti.No postoje oni snovi koje ćemo samo u našoj mašti moči vidjeti.
-------------------------------------------------------------------
Pogledah u nebo.Bijeli,rasćupani,vijugavi,mali i veliki oblaci kitili su ga.Pa i pokoja ptica koja se našla u letu,a oko cvijeća leptirići su se igrali pa i pokoja pčelica.Gledajući njih kako se igraju u zraku i ja sam željela poletjeti običi cijeli svijet i more što izgleda kao tinta proljevena i otići iznad oblaka i uživati negdje daleko,nogama visoko iznad zemlje.No ipak bila sam svijesna toga da su ovo samo snovi što će i ostati.Kad bi zatvorila oči,pronašla bi se daleko od stvarnosti.Negdje u 10 planetu.Preda mnom bi se stvorila svjetlost,a ja bi ju pratila s osmjehom na licu,a dok bi željela poletjeti.Uvijek bi se nešto dogodilo,nešto što bi mi privuklo pozornost,otvorila bi oči i srušila bi se na tvrdo tlo Zemljine površine.Opet bi sve bilo kao prije,opet bi bila u stvarnosti.No ipak čula sam nešto.Poletjela za time,negdje u mislima svojim,u sjeni nekog anđela.
I ovo je naš put.Put koji nas vodi kroz život.To je strmoviti put pun kamenja.Mi smo tu zato što ga trebamo priječi,ali kamenje nas ometa u našemu cilju.To je strah.Strah od budućnusti,od nećega što se mora dogoditi.Želimo se vratiti na početak i zaboraviti da smo ikamo krenuli,da smo uopče dobili želju da negdje krenemo,ali nemožemo.Na našem putu nema povratka.Zato moramo ići do kraja i preći strah bez obzira kako nam to teško bilo.Jer strah je zapravo tu da ga prebrodimo i ostvarimo svoje snove te nastavimo,krenemo putom kojim smo krenuli.I evo dođe netko.Preskočio je kamenje,preskočio je strah koji mu se našao na putu.Ne on nije hrabar jer se ničega ne boji,on je hrabar jer je učinio nešto čega ga je strah,a ja?Ja sam otišla za njim ne razmišljajući o tome kakve mi posljedioce budućnost donosi.
Lijepa?Pametna?Normalna?Drugačija?
Ništa od toga!Ali jedno je sigurno ona je ona!
Možeš ju ogovarati iza leđa jer ona je ispred tebe.
Što se nje tiče misli da ima grozan stil,da sluša
groznu muziku,...Nije ju briga!Jer ona se dušo
neće zbog nikoga mjenjat.
A ime?A njezino ime?
Ponovo je zaboravila na ovo pitanje koje
večina ljudi želi znati.Ali takva je ona.
Luda,vesela pa i zaboravna,ali odletjeti
negdje daleko?To sigurno nije zaboravila.
Evo već je ona tamo gore.Leti leti...i uživa
u ovome predivnome trenutku sve dok se ne probudi.
